Spuštala se noć, zagušljiva noć. Onda iznenada raspara obzorje ogroman vatren križ, koji je zasljepljivim bjelkastim plamenom osvijetlio ova četiri lica, već kao sahranjena u tami. Zatim je neki daleki tutanj, mukao i slab, sličan kotrljanju kola po mostu, prošao zemljom, činilo se, da sparina u atmosferi raste, da je zrak odjednom postao još nepodnošljiviji, a večernja tišina još dublja.
Drugi blijesak, rasporivši nebo na dvoje, na časak je uskrisio iz mraka čitav ovaj kraj, što ga je tako dobro poznavala, u silnom i zlokobnom svjetlu. I ona primijeti veliku rijeku, što je tekla poput rastaljena olova, kao što u snu viđam rijeke fantastičnih zemalja.
Više ništa nije čula. Njezinim je tijelom prošla čudna jeza, a njezin se duh zatalasa u strašnom uzbuđenju. Teška, beskrajna tišina, poput tišine vječnosti, lebdjela je nad svijetom. Nije više mogla disati, jer joj je grudi pritiskalo nešto nepoznato i strašno. Nova je munja užarila prostor, rasvijetlila na časak obzorje, a za njom je odmah slijedila druga, a onda još nekoliko.
Krupna kap mlake vode kapne joj na čelo, dok je neko slabo, gotovo neprimjetno treperenje prošlo krošnjama, drhtaj kiše, koja počinje. Zatim izdaleka doleti šum, neki neodređeni šum, sličan šuštanju vjetra u granama. Bio je to teški pljusak, što se je poput široka vodena plašta spustio na zemlju, na rijeku, na drveće. Za nekoliko trenutaka voda je curila oko nje, prekrivajući je, prskajući po njoj, smočivši je poput kupke.
Guy de Maupassant
12 November 2009, 09:52
8 November 2009, 10:41
13 September 2009, 04:33
13 September 2009, 04:32
13 September 2009, 04:32